Kontakt
Danas se na Grobniku tradicionalno jede palenta kumpirica, kaša od kukuruznog brašna i krumpira, a ove su biljke stigle u Europu tek nakon otkrića Amerike, u 16. stoljeću. No Što su jeli naši PRAstari?, odnosno što su jeli naši preci prije dolaska kukuruza i krumpira?

Bio je to dio rujanske manifestacije Parka prirode Ričina koja se odvija od 14. do 28. rujna u organizaciji riječke udruge Urbani separe i brojnih partnera koji su pažnju usmjerili na Rječinu, po kojoj je Rijeka dobila ime.
Radionica Što su jeli naši PRAstari?
Tako je u subotu 28. rujna u jutarnjim satima na lokaciji Ružićeva 22 bila prilika za radionicu Što su jeli naši PRAstari? Koju je vodila Daniela Torjan iz VRRR koja je iscrpno objašnjavala polaznicima povijesno najvažnije trenutke vezane uz prehranu.
U povijesnu šetnju od antike do današnjih dana polaznike je povela voditeljica i naglasila najstarije i autohtone biljke. Prve biljke koje su naši pra-stari uzgajali stigle su s Bliskog Istoka, poznatog kao Plodni polumjesec. Oko 9.000 godina prije Krista, u tom su području počeli uzgajati ječam, leću i slanutak. Ove su biljke bile ključne za poljoprivrednu revoluciju i proširile su se prema Europi putem migracija i trgovačkih ruta.

U srednjem vijeku i ranije, prije nego što su u Europu stigli kukuruz i krumpir, prehrana se temeljila na žitaricama kao što su ječam i proso. Proso, koje je također stiglo iz Azije, uzgajalo se u Europi još od 4. tisućljeća prije Krista i bilo je ključna namirnica u siromašnijim područjima. Leća i slanutak igrali su važnu ulogu kao izvor proteina, jer su mahunarke bile pristupačnije od mesa.
Bijela lupina je imala značajnu ulogu u prehrani
Heljda je također igrala važnu ulogu u prehrani naših predaka, iako nije autohtona europska biljka. Potječe iz središnje Azije, a u Europi se počela uzgajati tijekom brončanog doba. Iako je stigla putem trgovačkih ruta, heljda se odlično uklopila u prehranu europskih naroda, posebno u hladnijim i brdovitim područjima.

Zanimljivo je da je Lupinus albus, ili bijela lupina, koja je danas gotovo zaboravljena u našoj prehrani, također imala značajnu ulogu u prehrani prije dolaska američkih biljaka. Nekada je bila važna mahunarka; u staroj Grčkoj i Rimu, lupina se koristila kao hrana, a njezine hranjive tvari bile su cijenjene u mnogim mediteranskim kulturama. U antičko doba, mljeveno brašno lupine često se dodavalo u kruh, dok su se zrna iz mahuna koristila kao grah. Kasnije, u srednjem vijeku, lupina je na mnogim područjima Europe, uključujući Hrvatsku, izgubila značaj u ljudskoj prehrani te se pretežno koristila za stočnu hranu i obogaćivanje tla.

Lupina sadrži visok udio proteina i vlakana te je u prošlosti korištena za snižavanje kolesterola i regulaciju šećera u krvi. U narodnoj medicini, lupina se koristila kao antiparazitik, a od nje su se pravile masti i oblozi za tretiranje kožnih bolesti i rana. Čaj od lupine također je korišten u ljekovite svrhe, iako se treba koristiti s oprezom zbog prisutnosti alkaloida koji mogu biti toksični u nepravilnim dozama.
Ne samo kao prehrana, već i za zdravlje
Ovo putovanje kroz povijest prehrane pomaže razumjeti što su naši preci jeli prije dolaska kukuruza i krumpira. Njihova prehrana bila je bogata žitaricama, mahunarkama i raznim samoniklim biljem, šumskim plodovima, gljivama i drugim prirodnim resursima. Ove namirnice nisu samo bile temelj prehrane, već su pružale energiju, zdravlje i često su imale ljekovita svojstva.

Nakon uvodnog predavanja, svih petnaestak polaznika i poneko dijete, okušalo se u kuhanju hranjivog obroka na način kako bi to učinili naši PRAstari – kašu od ječma, heljde, lupine, tušta, lisnatog kelja i uz dodatak prosa.
Ječam je jedna od najstarijih kultiviranih žitarica u Europi i uzgajala se još 9 tisuća godina prije Krista.
Heljda je hranjiva žitarica koja se koristi od brončanog doba i poznata je po visokom sadržaju proteina, vlakana i minerala. Idealna je za pripremu raznih jela, uključujući kaše i palačinke.
Lupina (Lupinus albus) ima bogatu povijest u prehrani i poljoprivredi. Bogata je proteinima i vlaknima te se koristila za pripremu brašna koje je u prošlosti dodavano u kruh. Također, ima ljekovita svojstva i koristi se za obogaćivanje tla.

Tušt (Portulaca oleracea), poznat i kao portulak, je samonikla biljka koja je autohtona u Europi i Sredozemlju. Bogata je omega-3 masnim kiselinama i vitaminima te se koristi u salatama i kao začin.
Kelj je jedan od najstarijih članova porodice kupusnjača i autohtona je u Europi. Bogat je vitaminima i mineralima, a koristi se u pripremi raznih jela, uključujući variva i juhe.
Proso je žitarica koja ima važnu ulogu u prehrani i uzgaja se još od 4. tisućljeća prije Krista. Izvrsno je za pripremu kaša i raznih jela.
Kuhanje u stilu naših PRAstarih
Svi su polaznici pažljivo slušali uvodno predavanje, postavljali konstruktivna pitanja i isprobavali ponuđeno mikropovrće – heljdu, kelj, blitvu, ciklu, luk, češnjak i lupinu.
Nakon predavanja, uz ugodnu zajedničku diskusiju svi prisutni su se okušali u spravljanju jedne moderne interpretacije, odnosno kulinarskim rječnikom rečeno – dekonstrukcije – jela na bazi skute, kruščića od danas gotovo nepoznate lupine i mikropovrća starih žitarica, zeljastih biljaka i lukova.
Kako radionica ne bi bila posvećena samo jelu, polaznici su u već korištenu ambalažu, a prema uputama voditeljice Daniele, posijali sjeme lupine kako bi ga pokušali doma uzgojiti.

U dobrom društvu vrijeme brzo prođe, a sadržajima nikad kraja. Tako je završni dio radionice bio rezerviran za kuhanje čorbe na način naših predaka, a da su okusi i mirisi bili primamljivi, dokazuju repete koju su mnogi tražili.
U ovoj radionici cilj se odnosio ne samo na pripremu hranjivog obroka već i razumjeti i cijeniti prehrambene navike naših predaka. Zato je to ujedno i poziv na isprobavanje ovih drevnih namirnica i učenje o tome kako su naši PRAstari koristili prirodne resurse koje su imali na raspolaganju.